26. 03. 2007.

PROJEKT STUDIJA MANTRA

„Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?“

Prije dva mjeseca u ovoj istoj kolumni objavio sam tekst pod naslovom Hramovi ozdravljenja. Bio je to pokušaj da na temelju svojeg osobnog doživljaja i vlastitih saznanja prenesem informaciju o jednom od najvećih humanih projekata današnjice – Sathya Sai Institutima viših medicinskih znanosti u Indiji, poznatijim kao super-specijalističke bolnice, u kojima se vrhunska medicinska tehnologija i znanje združžuju u osobiti sustav duhovne prakse.
 
Obzirom da je tema vrlo opširna, a smatram ju veoma značajnom u smislu etičkih promišljanja na području medicinske skrbi, odlučio sam istu popratiti u nekoliko nastavaka kako bi čitaocima “Virovitica.neta” pružžio mogućnost šireg saznanja o razvoju relevantnih programa okupljenih oko ove apsolutno avangardne ideje vezane uz reformu odgoja i obrazovanja na globalnoj svjetskoj razini, u čijem pogledu je Sathya Sai sveučilište – sa svojim “Sathya Sai programom odgoja u duhu ljudskih vrijednosti” – pomaknulo pedagoške standarde do neslućenih granica, a Sathya Sai Institut Viših medicinskih znanosti, kao ogledni model bolnice za treće tisućljeće, te je granice jasno označio kao realno mogućim i dostižnim.
 
Ovo je nastavak priče koja govori o istom projektu i njegovim perspektivama u zemljama razvijenog zapada, odnosno, pokušaju da se posredstvom znanstvene metodologije uđe u dubinu onoga što se u imenu Sathya Sai medicinskih instituta podrazumijeva pod pojmom VIŠIH MEDICINSKIH ZNANOSTI, a što ove vrhunske bolnice čini jedinstvenim u povijesti moderne medicine…ne samo po svome pristupu već i izvrsnim rezultatima kojim nadmašuje i najpoznatije svjetske klinike.
 
Jedan od znanstvenih pionira koji se odvažžio upustiti u ovaj veoma zahtjevni znanstveno istraživački rad je i ugledni američki kardiolog prof dr. Mitchell W. Krucoff– stručnjak sa uspješnom karijerom u kliničkom istražživanju novih medicinskih tehnologija pri Medicinskom centru Duke sveučilišta iz Durhama u Sjevernoj Karolini.

Nadahnut iskustvima koje je stekao u prvoj Sathya Sai super-specijalističkoj bolnici, formirao je 1994. godine znanstveni tim koji radi na tzv. “Projektu studija Mantra”, čija je svrha “sistematično praćenje i studiranje uloge duhovnosti i ljudske međuovisnosti u kliničkim posljedicama kod pacijenata koji se podvrgavaju kardiološkom procesu.”
 
U svojem zanimljivom članku objavljenom u švicarskom medicinskom časopisu SWISS MED, dr. Krucoff govori o okolnostima pod kojim se rodila ideja za jednu ovakvu studiju. Zbilo se to za vrijeme njegova drugog posjeta Puttaparthiju kada je zajedno sa svojom suradnicom dobio priliku da posjeti bolnicu, što ih oboje nije moglo ostaviti ravnodušnim:

“1994.godine zajedno smo otputovali u Puttaparthi. Sri Sathya Sai Institut za višu medicinsku  znanost već je djelovao godinu dana, načinivši tisuće srčanih operacija sa istaknutim rezultatima. Ti su rezultati kasnije predstavljeni na internacionalnom simpoziju kardiologa i kardio-kirurga koji je održan u Prasanthi Nilayamu. Tijekom te posjete Suzani i meni je ponuđena prilika da posjetimo bolnicu i promotrimo pacijente koji su se pripremali za premošćivanje i operaciju na srcu.

U taj jedan dan cijeli se naš pogled na medicinsku brigu preusmjerio. Doslovno smo se kupali u iscjeljujućem okruženju stvorenom kroz Sai Babinu viziju punu ljubavi, ugrađenu u svaki detalj od betonskih zidova do sjajnih mramornih podova te u svakog pojedinca, od članova osoblja do pacijenata i njihovih obitelji.
 
Ono što smo vidjeli bila je tehnologija najvišeg stupnja s ponešto opreme koju čak ni tada nismo koristili na Duke medicinskom centru. No tehnologija je bila zasjenjena sveukupnim smislom svega u bolnici – brigom o zdravlju u Božjoj služžbi. Među osobljem u bolnici, svejedno jesu li to bili čistaći, kuhari ili kardio-kirurzi, sav se posao radio kao služženje Bogu. Među pacijentima i njihovim obiteljima, mnogi od njih nikada nisu vidjeli slavinu za vodu, a pogotovo ne digitalni kardiološki laboratorij za premošćivanje, nije bilo nikakvog straha, tjeskobe niti depresije, onakve kakvu obično vidimo u našim bolnicama po USA.
 
Ovo je iskustvo bilo tako duboko da čitavo vrijeme leta kući u Sjevernu Karolinu, nismo razgovarali ni o čemu drugome. Bilo nam je neshvatljivo da atmosfera tako opipljivo duhovna ne bi na neki način utjecala na imunološki sistem, početak bola, karakteristike liječenja tkiva ili druge klasične psihološke aspekte izlječenja. Činilo se sasvim vjerojatnim da kada se kombinira sa pregledom stanja u tehnologiji, izlječenje može biti znakovito uvećano u usporedbi s onim što se događa u bolnicama zapadnog stila, gdje sama tehnologija postaje osnova brige o zdravlju.”
 
Nakon ovog posjeta prof. Krucoff više nije imao dileme; kako i sam kažže: “Projekt Mantra studija postao je glavni u našem radu s intervencijom "visoke tehnike" kao kliničkog istražživanja, ispitivanja koliko bolji mogu biti rezultati ozdravljenja kada se zajedno kombiniraju "visoka tehnika", "uzvišen dodir" i "više biće". Nigdje nije vidljivija važnost ovog rada nego pokraj kreveta naših pacijenata. Kada nas pogodi bolest srca, sam žživot visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združženi. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?”

Pročitavši ovaj članak, prisjetio sam se nekih svojih trenutaka provedenih na kardiološkim odjelima naših bolnica gdje sam u nekoliko navrata bio primoran odležžati čekajući da se atrijska fibrilacija smiri i srčani otkucaji ponovo vrate u normalni sinus ritam. Okružžen skupom digitalnom aparaturom i opasan kablovima osjećao sam se kao u space shuttlu, i to doslovce usamljen u svemiru. Tek povremeno, svakih pola sata, mom krevetu bi prišli sestra ili doktor i bez riječi samo očitali podatke sa svjetlećeg zelenog monitora. Poslije par sati (jednom i cijele noći) netko od njih povikao bi: “sinus!!!”... te iskopčavši me s uređaja rekao hladno: “Možžete se dići, idete kući.”
 
Ne moram pri tome niti spomenuti da me za to cijelo vrijeme boravka u bolnici nitko nije pogledao u oči…barem ne onako kako to očekuje svaki pacijent žželjan tople pažžnje bolničkog osoblja, dok istovremeno osluškuje piskave zvukove sa hladnih instrumenata koji prate stanje njegova “žživota”. Ipak, ne mogu reći da osoblje nije bilo ljubazno, dapače, trudili su se, ali osim visoke tehnike i sintetičkih lijekova nisam stekao dojam da mi imaju ponuditi nešto više. Pogotovo ne ono što bi u čovjeku pobudilo dobro raspoložženje i ulilo toliko potreban ljekoviti optimizam, a o blagodatima nekog višeg medicinskog tretmana kakvog opisuje dr. Krucoff da i ne govorim….Prepušten na milost i nemilost sudbini, promatrajući oko sebe šutljiva zabrinuta lica ostalih bolesnika, preostalo mi je samo da sa oporom dozom sjete konstatiram: “projekt studija Mantra još ipak ne stanuje u Hrvatskoj”… Šteta!... Ne samo radi pacijenata, već i radi svih koji se skrbe o njima.
 
Poznajem nekoliko naših liječnika koji su imali privilegiju otputovati u Indiju i posjetiti super-specijalističku bolnicu, te vođeni vlastitom žželjom svladati osnove gradiva “Viših medicinskih znanosti” prije nego ova nauka jednoga dana postane dio služžbene stručne edukacije, i svi se slažžu u jednome: vrijeme provedeno u svojoj struci dijele na ono prije i poslije tog perioda. Iako treba reći da sama edukacija ne podrazumijeva klasični oblik stručnog usavršavanja. Radi se prije svega o upoznavanju s filozofijom koja stoji u pozadini medicinskog pristupa i prezentaciji kliničkih izvještaja koji su se pojavili kao rezultat takvog rada. Kasnije sve ovisi o stupnju osobne žželje da se isto pokuša prakticirati u vlastitoj praksi. Potpuni rezultati, međutim, ne mogu se očekivat u pojedinačnim nastojanjima.
 
Za cjeloviti uspjeh potreban je kompletan bolnički tim, i to ne samo liječnika i medicinskih sestra već svih zaposlenih, uključujući kuhare, čistačice, portire, vozače, kao i kompletno poslovodstvo bolnice. Stoga se u nekim liječničkim krugovima smatra da modeli ovakvih bolnica mogu uspješno egzistirati samo kao posebne cjeline u kojima kod svih zaposlenih postoji visoko razvijena svijest o potrebi i smislu jednog produhovljenog pristupa kako bi se radna atmosfera cjelokupnog bolničkog prostora ispunila osjećajem ljubavi, te osobito svetosti karakterističnoj za duhovnu kulturu vlastite sredine.
 
Dakako, najvažžniju ulogu u svemu ipak imaju liječnici i medicinske sestre. Pobornicima Jungove škole neće biti teško upotpunosti se prilagoditi takvim uvjetima, dok će oni sa čvrstim Freudovim gardom trebati daleko više vremena da savladaju gradivo u cjelini. Razlog tome ležži u činjenici da su filozofske pretpostavke u pozadini ovog pristupa vrlo bliske Jungovom poimanju prirode i psihe, o čemu ćemo govoriti jednom drugom prilikom.
U svakom slučaju jedno je sigurno: “projekt studija Mantra” već u skorijoj budućnosti utemeljiti će novi kolegij na medicinskim fakultetima širom svijeta, pa tako vjerojatno i kod nas…Do tada, treba prežživjeti na hladnom bolničkom protokolu.
 
 Davor Suhan
 
 
Izvornik:www.virovitica.net
 
 
 
Vezani članci:
1. Arhitektura u služžbi zdravlja
2 Hramovi ozdravljenja

 

 
HOME | Bolero | Tihovanje | Školski  priručnik | Kolumne | Hramovi ozdravljenja | Arhitektura u službi zdravlja | Projekt studija Mantra | Ramajana i Mahabharata | Biografija  autora | Vijesti | Kontakt |