 |
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||||
|
||||||||||||||||
| Elfrida Matuč Mahulja: predgovor knjizi Životna priprema za ŽIVOT  Kad god sjednem sa sobom voditi diskusiju o životu, od cijelog košmara misli, teza, razloga za i protiv... zaključak svedem na vrlo jednostavnu tvrdnju kako je u životu najteže ostati svoj.Svi mi poput travki na nepreglednoj livadi stojimo izloženi utjecajima s neba i iz tla. Grije nas nezdravo sunce, tuku nas kise i led, prekrivaju nas snjegovi, okreče nas vjetar i ovamo i onamo, a i kiselost i sastav zemlje nam nekima odgovara, nekima ne pa smo negdje tek tanke vlati koje se jedva drže na životu svojom bljedunjavom pojavom, dok smo negdje izrasli u sočnu ispašu u obliku zdravog, zelenog busenja. Kako god, uvijek smo to mi. Skupina. Interesna ili ona iz navike, ali skupina u kojoj je svoje “ja” vrlo teško njegovati. Nikoga i ne zanima zapravo. To i nije problem sve dotle dok to tvoje “ja” ne prestane zanimati i tebe samoga. Dugo me niti jedna knjiga nije uspjela zadržati u zanosu one djevojčice koja je davnih godina u školi posudila “Heidi” u sklopu lektire. Bila je to s gledišta osnovnoškolke nižih razreda stravično debela knjiga. Međutim, pročitala sam je u jednoj noći i nisam je mogla ispustiti iz ruku pa makar iz kreveta, bez minute sna, krenula ravno u školu... kako je i bilo. To mi se više nije dogodilo, a prošlo je puno godina od mojega osnovnog školovanja. Uzevši u ruke rukopis Davora Suhana, roman “Bolero”, odjednom se isti zanos ponovo pojavio i eto, nekih tridesetak godina nakon “Heidi” opet isti onaj osjećaj užitka kojim čitaš knjigu koja ima okus, miris, ozračje... od koje se jednostavno ne možeš “odlijepiti”. “Bolero” je roman o životu, iako opisuje razdoblje najžešćih ratnih zbivanja na teritoriju BiH kada je sama smrt hodala ulicama Sarajeva, koseći sve koji su joj se našli na putu bez obzira na njihov spol, dob ili nacionalnost. Bila je temeljita i nemilosrdna. Pripremila je ona sebi “teren” godinama ranije, strpljivo puštajući korijenje u srcima i umovima ljudi; a pronašla je nepogrešiv put za svoje razmnožavanje – koristeći medije i novinarsku struku. Sjeme smrti je u obliku mržnje čovjeka prema čovjeku sijano temeljito i strpljivo, a tlo se pokazalo i vise nego plodnim. Rezultatima ove sjetve svjedočili smo poput uzvanika na “krvavom piru” gdje su posijana mržnja i smrt napokon ozakonile svoju vezu i sklopile svoju zajednicu RAT. “Bolero” je roman o spoznaji. O spoznaji vrijednosti u trenutku kada je sustav vrijednosti sasvim izvrnut. Kada sam čovjek ne vrijedi ništa, kada nestaje bitnost imena i prezimena, već si sveden na važnost one loptice s brojem u bubnju na izvlačenju “lota” s jednom razlikom što se u ovom “lotu” ljudi vesele onda kad nije izvučen njihov broj. To je i roman o spoznaji Istine. U dobu kada svaka zaraćena strana, a ima ih sasvim dovoljno da bi se cijela situacija mogla opisati jedino riječju “kaos”, ima svoju istinu i prezentira je ponovo putem onih svojih medija kao jedinu pravu i vjerodostojnu – sto ljude vodi u još dublji kal i još veće zlo. Usred cijele te strahote poput sićušnog plamička autor nas vodi u prostore samostana koji je postao utočištem djeci – ratnoj siročadi. Ovdje su ostali ljudi. Ni ovi ni oni, ni njihovi ni naši – samo LJUDI. Što je bit života, što su vrijednosti u životu, zašto tražimo od Boga da nam se dokazuje kad niti jedan njegov znak nismo u stanju ni vidjeti, niti protumačiti ni prihvatiti!? Događaju li se čuda i gdje? Gdje je istina i kakva nas budućnost očekuje, a promatrano srcem koje je ostalo čisto od kontaminiranosti sjemenom koje rodi smrću? Kako na proživljeni rat gleda čovjek koji je usprkos svemu uspio ostati SVOJ – ostati jednostavno čovjekom, poput likova iz njegova romana? Sve su ovo pitanja na koja odgovore pokušava dati autor “Bolera”. Pitkim rečenicama koje teku poput mirne rijeke, Suhan nas vodi u pravu čitalačku avanturu stavljajući pred nas “postaje” na kojima ćemo zastati, duboko udahnuti i ući duboko u svoje biće kako bismo razmislili o poruci koju nam šalje. Roman “Bolero” je poput svojevrsnog “Križnog puta”, poput molitve. Autor se koristi religijom na način na koji su se upravo u doba kada je rat pustošio ova područja, trebale, a nisu koristile sve vjerske zajednice s ovog područja. Iz tog razloga autor poseže za elementima i naukom Bhagavad-Gite – ovoj je nauci, naime, govor mržnje potpuno stran, a zahvaljujući toj karakteristici romana, isti može biti čitan od strane pripadnika svakog naroda na ovome našem prostoru bez da ikoga povrijedi ili uvrijedi. Konačno “Bolero” je roman o LJUBAVI koja je neprola-zna; koja se rađa i tamo gdje to nitko ne bi mogao pretpostaviti; koja je pokretač svega DOBROGA u čovjeku; koja budi ljudska srca i potiče na SAMO SEBI SVOJSTVENO RAZMIŠLJANJE koje opet potiče BUĐENJE ili možda je bolje reći, OTREŽNJENJE čovjeka. Ljubav o kojoj ovdje govorim i o kojoj je u romanu riječ nije emocija. TO JE UNIVERZALNA VELIČINA KOJA POKREČE SVIJET I KOJA JE NEUNIŠTI-VA. Ona je sami BOG i spoznamo li je, njegujemo li je u sebi, njegujemo i onaj božanski dio vlastitoga bića. Kao takvi, kao svjesni ljudi nismo više plodna njiva za potrebe SMRTI. No svakako, sve je u našem životu lakše reći nego učiniti. Jer život kakvim ga mi znamo i što ta riječ za nas označava, ipak je samo putovanje i priprema za ZIVOT kojega treba zaslužiti. Ravelov “Bolero” i pobjednički ples klizačkog plesnog para na Olimpijadi u Sarajevu 1984., koji nam se kao simboli savršenstva (ugođenost, mir, finoća, ljepota, sklad) pojavljuju na par mjesta u romanu, ono su što se od nas (ljudi) očekuje kao postignuće svakoga samim sa sobom prije nego ćemo li s pobjedničkog postolja kročiti u naš konačni ŽIVOT! Elfrida Matuč–Mahulja Krk, 29. siječnja 2007. |
||||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
||||||||||||||||
