|
Vesna Krmpotić
O KNJIZI „BOLERO“ DAVORA SUHANA
 Bolero Interliber 250x354Da bismo nešto malo rekli o neizrecivomu, trebaju nam metafore, simboli, mit, glazba, bajka. A ponekad, ulogu zvuka preuzima šutnja. A ponekad, vrlo ponekad, ulogu bajke preuzima običan raz(govor), svakodnevna riječ.
Knjigu „Bolero“ Davora Suhana nazvala bih takvom knjigom razgovornog pristupa. To jest, knjigom, koja se u prvi čas doima izvjestilački, opisno - knjigom priprostoga kazivanja, tim više što je usredotočena na bolnu bosansku povijest – na prošlost koju većina od nas još nosi u sebi. No kako čitanje odmiče, tako nam se „razgovornost“ “Bolera“ otkriva kao svojevrsna krinka - skrivačica za neizgovorivost prave teme.
A tema je, rekla bih, ona najvažnija čovjekova potreba, potreba za otkrićem istine. No umjesto „potreba“ radije ću reći „čežnja“, zato jer čežnja ima ljubavni prizvuk – a ljubav i istina tijesno su srodstvo. Ne radi se dakle samo o intelektu koji želi prozrijeti, provjeriti, prikupiti dokaze, svjedočiti, utvrditi, potvrditi. Radi se o drukčijem nadahnuću - o nečemu što unutar čovjeka sluti, što možda i zna, i što je od iste tvari od kakve je i ono što se traži.
Središnji sam doživljaj knjige „Bolero“ prepoznala kao traganje za Bogom – za vlastitim jastvom i jestvom, za jednotom koja se očituje ljubavlju dvoje dragih. Kao traganje za onom istom vatrom, koja gori u srcu čovjeka, bez obzira gdje se čovjek zadesio i što ga je zadesilo. Ispričano je, ponavljam, „razgovorno“, običnim riječlima, na pozornici nedavnoga Saraj-pakla.
Želja mi je naglasiti da spomenuto načelo jednote, koje spaja čovjekovu dušu i Svedušu – da ono niti ugrožava, niti vrijeđa bilokoju od religija, ili duhovnih stremljenja. Naprotiv, prepoznaje se u korijenu svake. Prispodoba, ponuđena za to korijensko srodstvo, glasila bi: Bog, vrhovna stvarnost, ocean je, a religije su valovi.
Vesna Krmpotić
Bgd, 7.10. 2011.
|
|
